Gospođe i gospodo,
Uvaženi sudionici ovoga značajnog i tradicionalnog susreta,

Osobito mi je drago što sam danas opet ovdje, u Opatiji, u vašem krugu, na skupu koji je uvijek davao važan doprinos ne samo našoj ekonomskoj misli, već i razvoju društva u cjelini.
Vi se petnaesti puta sastajete i razmijenjujete mišljenja u samostalnoj Hrvatskoj, ali tradicija opatijskih skupova ide mnogo dalje u prošlost. Ona seže još u šezdesete godine prošloga stoljeća kada su se ovdje, dakle u Hrvatskoj, počeli okupljati ekonomisti iz cijele tadašnje Jugoslavije. I to najvećim dijelom slobodno misleći ljudi, koji su tražili nove putove i nova rješenja.
Od samoga početka, Opatijska su se savjetovanja odlikovala otvorenošću, kritičnošću i odbacivanjem dogmatskog načina razmišljanja. Nije doista fraza kada kažem da tu nije bilo ni jednoumlja, ni tabu tema. Hrvatska, kao jedna od republika bivše Jugoslavije, imala je vrlo razvijenu ekonomsku znanost. Mnogi misle čak i najrazvijeniju. Tadašnje reforme usmjerene prema jačanju tržišta i demokracije, inicirali su velikim dijelom ekonomisti iz Hrvatske; osobito Ekonomski institut u Zagrebu, koji je godinama bio središte iz kojeg su se širile progresivne ideje.
To je bilo stanje i potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se pripremale ustavne promjene i višestranačje. Govorim to zato, da bih podsjetio kako svi napredni narodi čuvaju svoje tradicije. Baš zato smatrao sam potrebnim, pa čak i nezaobilaznim reći kako je ovo doduše petnaesto savjetovanje u samostalnoj Hrvatskoj, ali da je tradicija ovoga skupa duga respektabilnih pola stoljeća. Njegova posebna vrijednost uvijek je bio dijaloški karakter. Često se, naime, može čuti prigovor kako mi, političari, dolazimo u Opatiju samo da održimo govore, nakon kojih odemo, umjesto da saslušamo što nam vi imate reći. Ima u tome i zrno istine.
Ja se, naime, slažem s tezom da političari moraju slušati što im struka ima reći; pogotovo ekonomska struka, koja je velikim dijelom neodvojiva od politike. Ali ovdje, u Opatiji, dozvolite mi da to vrlo jasno kažem, u prvome redu vi morate slušati jedni druge i tako provjeravati svoja saznanja i ideje. Vi morate međusobno razgovarati, morate govoriti jedni drugima, a ne političarima. Nemojte bježati ni od toga da ukrstite argumente i uvjerenja. Tim više, što vaši zaključci i prijedlozi mogu za nas uskoro postati iznimno važni.
Ovogodišnje se savjetovanje, naime, održava u trenutku, kada i do nas dopire podzemna grmljavina, što je zahvatila financijska tržišta zapadnoga svijeta. Iz dana u dan pratimo vijesti o gubicima koji su zadesili neke od najpoznatijih američkih, ali i europskih banaka. Nisu ostale pošteđene ni banke u Švicarskoj, koje se tradicionalno smatra sigurnima i stabilnima. A uzrok tome nisu samo hipotekarni krediti u Americi.
Naišao sam na podatak, koji ni vama sigurno nije promakao, da u financijskim tijekovima danas kruži dvanaest puta više dolara, od ukupnog američkog bruto domaćeg proizvoda. Gotovo svakodnevno stižu vijesti o poskupljenju nafte, ali i o padu vrijednosti dolara kojim se nafta plaća. Cijena zlata skočila je na razinu, na kojoj je bila u krizno doba prije 27 godina. To znači da mnogi u svijetu gube povjerenje u novac, pa svoju imovinu pretvaraju u zlato. Jedno aktualno američko istraživanje pokazuje da sedam od deset Amerikanaca u idućoj godini očekuje recesiju. A ono što se događa u Americi, mora se u izvjesnoj mjeri prenijeti i u druge zemlje.
Reći ću zašto spominjem sve to što, svakako, i vi znate. Spominjem to zato da bih vam postavio pitanje, što mi se čini – u ovome trenutku – pitanjem svih pitanja: hoće li to, i kako će, utjecati na hrvatsko gospodarstvo? To je, naglašavam, ključno pitanje. A za traženje odgovora na njega mi nemamo vremena unedogled. Mi taj odgovor moramo znati na vrijeme, kako bismo se mogli pripremiti za ono što nas možda očekuje.
I upravo o tome želio bih danas nešto reći, i to na tragu onoga što sam ne tako davno govorio na otvaranju Zagrebačkog velesajma. Potpuno sam svjestan rizika da me neki opet pogrešno protumače, odnosno da sve svedu na pitanje koga kao predsjednik Republike podržavam, a koga kritiziram. Odnosno, jesam li svrstan, ili nesvrstan – kako se u posljednje vrijeme počelo govoriti.
I tu bih, mada prihvaćam da je i ovakvo gledanje na stvari u predizborno vrijeme možda neizbježno, htio razriješiti jednu dilemu. Zapravo: nepostojeću dilemu. Jer, ja jesam svrstan – od prvoga dana mojega predsjedničkoga mandata. I ostat ću tako svrstan do kraja. Ali – svrstan – za što, na kojoj strani?
Ja sam bio, ja jesam i ostat ću svrstan na strani građana Republike Hrvatske i njihovih interesa, na strani sveopćeg napretka naše države, na strani jačanja demokracije i vladavine prava. Znam da se takvo moje svrstavanje nekima ne sviđa, ali – to je njihov problem. Ja nisam dobio mandat ni da šutim, ni da zatvaram oči pred problemima s kojima se ova zemlja suočava, ili će se tek suočiti.
Na Velesajmu rekao sam da su se na vlasti mijenjale stranke i stranačke koalicije, ali nažalost ne i ekonomska politika. Riječ je o politici u kojoj je trgovina imala prednost pred proizvodnjom, uvoz pred izvozom, a financijske spekulacije pred proizvodnim investicijama. Zato Hrvatska ne proizvodi dovoljno da bi mogla živjeti od svojih prihoda, pa se sve više i više zadužuje.
Ponovit ću, jer to smatram bitnim, jednu od brojki koje sam tada spomenuo: već godinama svakoga se dana naša zaduženost povećava prosječno za čak devet milijuna eura. Zahvaljujući stranim kreditima, mi uredno otplaćujemo i stare dugove. Ovih su nas dana, međutim, petorica analitičara Međunarodnog monetarnog fonda upozorila da takvo stanje nije dugoročno održivo. Naravno da smo to znali i sami, iako se, kao zemlja, nismo ponašali u skladu s tim saznanjem.
Neki od vas na to su upozoravali i s opatijske govornice. Znali smo, odnosno morali smo znati da život na dug mora imati kraj, ali kao da smo se nadali kako je taj kraj još daleko. Sada se, međutim, suočavamo s događajima koji nam govore suprotno.
Aktualni potresi na svjetskom financijskom tržištu upozoravaju nas da bi mogla biti poremećena i naša krhka ravnoteža zaduživanja, potrošnje i otplate dugova. I da će se, ako se to dogodi, potresti i sami temelji našega gospodarstva.
Neki zapadni analitičari, doduše, smatraju da se sadašnji potresi u svijetu ne moraju prenijeti iz financijskoga u realni sektor. Možda su u pravu, ali čak i da jesu, za nas je to slaba utjeha. Mi smo, naime, mnogo više povezani sa svijetom u financijskom, nego u realnom sektoru. Mnogo smo više povezani u bankarstvu, nego u proizvodnji.
Upravo zato eksperti Međunarodnog monetarnog fonda smatraju da Hrvatska spada u krug posebno ugroženih zemalja jugoistočne Europe. Oni upozoravaju na našu veliku zaduženost, na to da izvozom ne pokrivamo ni polovicu našega uvoza.
Posebno, međutim, naglašavaju opasnost zbog prevelikog udjela stranih banaka na hrvatskom tržištu. Zašto upravo od njih prijeti najveća opasnost? Zato, kažu oni, jer banke u svakoj krizi prvo čuvaju sebe i svoje poslovanje u matičnim zemljama. Za volju toga, one su spremne otpisati podružnice u inozemstvu, posebno one u malim zemljama. Narodna izreka to jednostavnije formulira: košulja je uvijek bliža od kaputa. Brinući u prvome redu o sebi, strane bi banke, dakle, mogle promijeniti politiku. Točnije, mogle bi smanjiti kredite, a na nekim tržištima i sasvim zatvoriti slavinu. U tome slučaju i Hrvatska bi mogla ostati bez dovoljno novih kredita.
Ako bi se to dogodilo, u pitanje bi došla naša sposobnost vraćanja starih kredita, ali i još nešto. Mi naprosto ne bismo mogli i dalje živjeti onako, kako smo živjeli dosada. Jesam li ja zloguki prorok, kada na to upozoravam? Bojim se da nisam.
Naime, vjerojatnost da se to dogodi veća je, nego što je bila za zemlje Azije, uoči krize koja ih je zahvatila prije deset godina. Ja i opet citiram ekonomiste Međunarodnog monetarnog fonda. Uostalom, oni koji se malo dulje sjećaju, a ima nas još dosta, znaju da se nešto slično dogodilo i bivšoj Jugoslaviji na početku osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ne bih želio da me netko pogrešno shvati, pa da pomisli kako ja sada najavljujem svjetsku krizu.
Ne, ja samo kažem da moramo povesti više računa o događajima na svjetskom tržištu, kao i o ozbiljnim upozorenjima koja nam otuda stižu. Da je opasnost realna, potvrdio je i guverner Hrvatske narodne banke. Citirat ću ga: «Kada smo mi to govorili, banke su nas kritizirale, a i neki su nas političari proglašavali crnim ovcama», završen citat.
Dodatno je zanimljivo, pa i više od toga, značajno - da nas sada na opasnost upozoravaju upravo eksperti Međunarodnog monetarnog fonda, koji je sve donedavno hvalio hrvatsku ekonomsku politiku i poticao prodaju imovine, pa i banaka. Sada Fond šuti, ali pušta svoje ekonomiste da govore. No, i to je politika.
Na kraju - samo još nešto.
Ove godine vaše se savjetovanje vremenski poklopilo s vrhuncem predizborne kampanje – i to kampanje u kojoj je nemoguće izbjeći gospodarstvo i gospodarske teme. Vi se na to ne biste trebali obazirati. Vaše je da tražite odgovore na važna, pa i presudna pitanja, s kojima bismo se mogli suočiti u bližoj budućnosti. Tim više, što se Hrvatska nalazi pred vratima Europske unije.
Ovo je ključni trenutak u našem razvoju, pa i više od toga - u našoj povijesti. Upravo zato ne smijemo dozvoliti da nas na tome putu bilo što omete. Vi ne samo što trebate raspravljati «sine ira et studio», dakle nepristrano i objektivno, već se pri tome ne smijete obazirati na izbore, niti se smijete bojati istine, odnosno toga da kažete ono što je istina.
Sadašnji događaji za vas su još jedan izazov. Vaše poruke političarima moraju biti jasne, vaši odgovori na pitanja moraju također biti jasni. Politika mora znati što joj znanost poručuje. Nije nikakav problem, ako se u ocjenama i prijedlozima razilazite. Na vama je da zauzimate jasna stanovišta, da ih argumentirate, a na političarima je da odaberu rješenja i da, naravno, za svaku svoju odluku snose političku odgovornost.
Tako je, na primjer, bilo i u ono dramatično vrijeme, kada se odlučivalo o privatizaciji. Struka je nudila i rješenja, drugačija od onih koja se prihvatilo i realiziralo. Politika je bila ta koja je izabrala upravo ono, što je omogućilo pljačku, čije ćemo posljedice još dugo osjećati. A isto vrijedi i za prodaju imovine, posebno banaka.
Zato ja u tim stvarima na strani struke i ne tražim odgovornost, a još manje krivnju. To je nešto što moraju ponijeti političari. Ako ne danas, sutra – sigurno.
A struka mora biti i ostati slobodna i tolerantna prema različitim mišljenjima. Uz pretpostavku, razumije se samo po sebi, postojanja zajedničkoga cilja, a to je dobrobit građana i države.
Dakle: ne dajte se smesti, raspravljajte slobodno i otvoreno. Ponudite onima koji su dobili mandat za vođenje državne politike svoje poglede i moguća rješenja. Ponudite im odgovore na pitanja koja postavljaju, ili ona što ih nameće realnost u kojoj živimo. Upozorite ih na opasnosti, pomognite im da izbjegnu zamke.
Znanost je sama sebi sudac. Političarima sude birači.
Hvala i želim vam uspješan rad.