22.12.2005.

Govor predsjednika Republike na sjednici Vlade RH

 

Gospodine predsjedniče Vlade,

gospođe i gospodo članovi Vlade,

 

Drago mi je što ste me pozvali na današnju sjednicu Vlade. Također mi je drago što cijelu sjednicu prate predstavnici medija, dakle što je to otvorena sjednica. To je potpuno u skladu s mojim uvjerenjem da hrvatska javnost ima pravo znati o čemu se i kako se raspravlja u redovima vlade koja je takva, kakva jest zahvaljujući opredjeljivanju te javnosti na parlamentarnim izborima.

Isto tako smatram da građanke i građani Hrvatske imaju pravo znati što o ključnim pitanjima daljeg razvoja zemlje, a vi ste danas na dnevni red stavili temu koja je itekako važna u tome kontekstu, misli predsjednik kojega su svojim glasovima, izravno, po drugi puta izabrali na najvišu funkciju u zemlji i povjerili mu, temeljem Ustava, brigu za predstavljanje zemlje i za funkcioniranje sustava.

Koristim, dakle, priliku da pozdravim i predstavnike medija, a preko njih – posredno - i cijelu hrvatsku javnost.

Mi smo zapravo već ušli u blagdansku sezonu i možda će se nekome učiniti da u ovo bilanciranje na kraju godine, a stvar se ipak manje – više svodi na to, ne bi trebalo unositi kritičke tonove i njima kvariti blagdansku idilu. Ali, gospođe i gospodo, mi nismo na našim pozicijama da bismo ljudima predstavljali idilu, osobito tamo gdje je nema.

Naša je dužnost govoriti istinu.
Moja je dužnost, tako je barem ja shvaćam, pohvaliti ono što pohvalu zaslužuje, ali i kritizirati propuste i pogreške, te ukazivati na ono što nam predstoji.

Otvoreno, istinito i bez i najmanje trunke „lakiranja“ i moram reći da mi se zato svidjelo premijerovo izlaganje.   

Istina je, da je Hrvatska u godini 2005. ostvarila krupan korak naprijed na svojemu putu prema članstvu u Europskoj uniji. To je nesumnjivi uspjeh – i Vlade, i cijele države. U tome kontekstu moram reći kako mi se čini da je barem jednako tako važno što se pokazalo da smo uspjeli, u očima međunarodne zajednice, vratiti svoju vjerodostojnost. Nama se ponovo vjeruje. Stoga treba obratiti osobitu pozornost kako bismo izbjegli sve, čime bismo mogli tu teško vraćenu vjerodostojnost dovesti u pitanje, odnosno ugroziti.

Neću okolišati i reći ću posve konkretno: nije dobro, ako se bilo kakvim potezima otvara mjesto sumnji u našu čvrstu opredijeljenost za regionalnu suradnju i za ostvarivanje pune normalizacije u regiji. I nije dobro, ako se na bilo koji način stvara dojam kao da bježimo od nečega što smo ostvarili u suradnji s međunarodnom zajednicom i u kontekstu ispunjavanja naših preuzetih međunarodnih obveza.

Ako smo se za nešto opredijelili, a jesmo, onda moramo imati i hrabrosti iza svoje politike stajati i tu politiku provoditi – dosljedno i bez ikakvih kolebanja. Ni u kojemu trenutku naša načelna politička opredjeljenja ne smiju postati taocima, a još manje žrtvama kratkoročnih unutarnje-političkih prepucavanja ili previranja. Mislim, naravno, na naše odnose sa Srbijom i Crnom Gorom i na našu suradnju s Haaškim sudom.
Naša regionalna pozicioniranost je zadana. Naši su susjedi oni koji jesu. Ni ulaskom u Europsku uniju, mi nećemo izaći iz regije, kako neki naivci, ili politički potpuno zaglupljeni pojedinci misle. Prema tome, mi smo tu – gdje jesmo. Ali, nama nije svejedno kakva je ta naša okolina, kakvi su naši susjedi, kakvi odnosi vladaju u regiji. Mi smo, dakle, usmjereni na europeizaciju cijele regije i opredijeljeni za nju. Time radimo ne samo u svoju korist, nego i u korist Europe koja će to znati cijeniti i vrednovati.
Jednako tako, mi smo usmjereni na izvlačenje iz opakog kruga povijesnih sjećanja, ako su ona isključivo u funkciji dokazivanja da se s „onima drugima“ ne može, da smo „mi“ nešto posve drugo od „njih“ i da je sve što je bilo, samo ako je imalo atribut „hrvatski“, bilo bolje od ičega drugoga. Ne, tzv. Nezavisna Država Hrvatska ni po čemu nije bila dobra i s mitom da je hrvatski narod u njoj ostvario svoje vjekovne težnje treba jednom za uvijek raskrstiti. Režim te države bio je zločinački, a zločin je bio i njezina politika.
Isto tako, oni koji su poslije legalne i legitimne operacije „Oluja“ u kojoj je golema većina naših vojnika obavila častan posao, palili i žarili Krajinom, oni zbog kojih se na kuće moralo napisati „hrvatska kuća“ da ih ne bi minirali i spalili, takvi – ma tko oni bili – niti su hrvatski domoljubi, niti su radili na korist Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se to shvati i prihvati. Jedno je front, na kojem je izvojevana najveća pobjeda koju je Hrvatska ikada imala, a drugo je ono što se nakon toga događalo.
Napokon, vrijeme je da se shvati i još nešto: u Haagu ne sudi se ni Hrvatima, ni Srbima, ni Bošnjacima, ne sudi se ni generalima, ni političarima. U Haagu se naprosto sudi onima koji su osumnjičeni i optuženi kao počinitelji ratnih zločina. Ma tko oni bili. Bit će među njima, govorim sada o onima iz Hrvatske, i onih koji su nesumnjivo zaslužni za obranu zemlje, odnosno za oslobađanje onih njezinih dijelova koji su bili pod kontrolom pobunjenika i te im zasluge nitko neće ni poreći, ni oduzeti. Ali, ako se dokaže da su krivi za ratne zločine, odgovarat će.
Možda će se nekome učiniti da izlazim iz okvira teme što je na dnevnome redu. Pogrešno. Ja govorim o stvarima po kojima nas se, uz ostalo, procjenjuje prilikom našega napredovanja prema članstvu u Europskoj uniji. I upravo zato o tome i govorim. Jer, samo europska Hrvatska naći će svoje mjesto u ujedinjenoj Europi.
Pregovore smo započeli i potvrdilo se, kao što sam i govorio, da nije ključan datum početka pregovora, nego atmosfera u kojoj počinjemo pregovarati i naša pripremljenost za pregovore. Slažem se s ocjenom da imamo kompetentan pregovarački tim. Htio bih vjerovati da taj tim ima i dobro promišljen i formuliran mandat. Nije, naime, istina da je u pregovorima sve unaprijed zadano. Da je tako, čemu bi onda pregovori služili? Točno je, postoje stvari o kojima se i nema što pregovarati, koje naprosto moramo prihvatiti, odnosno napraviti, ako želimo u Uniju. Ali, postoje u onih više od 30 poglavlja i stvari o kojima se itekako može pregovarati. Zemlje koje su ušle prije nas, to su i pokazale, i dokazale.
Mi u pregovorima moramo naći načina da zaštitimo ono što su naši ključni nacionalni interesi, a da pri tome ne dođemo u sukob s temeljima na kojima počiva Europska unija. Mislim, na primjer, na poljoprivredu, ali i na pravo na kupovanje nekretnina u Hrvatskoj. Mi moramo inzistirati na ravnopravnom tretmanu, ne samo formalno, nego i stvarno. To ponekad može značiti i traženje nekoliko godina izuzeće od primjene nekoga načela, tako dugo dok se tim načelom neće moći koristiti i naši građani, na isti način kao i građani zemalja Unije.
Tu želim upozoriti na jednu potencijalnu opasnost. Ponekad bi se mogao steći dojam kao da smo lobiranju dali prednost pred ozbiljnim pregovaranjem, odnosno pred konkretnim djelovanjem. Ništa ne bi moglo biti pogrešnije od toga. Fasciniranost lobiranjem, koja kod nekih očito postoji, treba zamijeniti spremnošću na konkretno djelovanje. Fasciniranost riječima i parolama valja zamijeniti fasciniranošću djelima. Mi smo, naime, ušli u onu fazu približavanja Europskoj uniji u kojoj nas se u sve većoj mjeri ocjenjuje na osnovi onoga što radimo – naravno, ne samo u uskom sklopu prihvaćanja europskih standarda i kriterija. Toga moramo biti svjesni. Trajno svjesni.
A u svemu što radimo, mi moramo, i to u svakome trenutku, imati podršku naše javnosti. Ne pretjerujem ako kažem, da je i javnost partner, tihi partner, u pregovorima o učlanjenju u Europsku uniju. Bojim se da se važnost uloge javnosti još uvijek podcjenjuje i da nije dovoljno učinjeno na tome da bi, doslovno, svaki naš građanin znao što se radi, zašto se radi i što se želi postići. Dodao bih još nešto: treba ljudima stalno objašnjavati i to što dajemo, zašto dajemo, te što ćemo i koliko dobiti. To je ono što iz razumljivih razloga svakoga najviše zanima. A tih informacija, na razini javnosti, nema ili ih barem nema dovoljno, iako smo danas u premijerovom izlaganju čuli podatke koji su vrlo bitni za javnost, podatke o tome kako vladinu politiku ocjenjuje 400 hrvatskih tvrtki.
Treba nam jasna analiza, kako se to stručno kaže, troškova i koristi. Mislim da bi Vlada napravila ne samo dobar, nego i nužno potreban potez kada bi takvu analizu naručila, najkasnije do polovice sljedeće godine, od nekog relevantnog instituta, odnosno institucije, a povod može biti i završni dio premijerova izlaganja.
Objasnit ću na jednom primjeru ovo o čemu govorim. Činjenica je da hrvatska poduzeća od početka ove godine imaju pravo sudjelovati na natječajima za javne nabavke na tržištu Europske unije. Ne zaboravite – riječ je o tržištu 25 zemalja. Volio bih znati koliko je naših građana toga svjesno, koliko naših gospodarskih subjekata za to zna i u kojoj je mjeri ta mogućnost iskorištena. Još jednom kažem: ključno je da se zna - što dajemo i što dobivamo. Nije više dovoljno da građanima govorimo kako nema te zemlje koja je ušla u Uniju i u kojoj se poslije toga nije živjelo bolje. To je istina, ali ta opća konstatacija jednostavno više nije dovoljna. S javnošću treba raditi, jer u konačnici javnost je ta koja će se opredijeliti za naš ulazak u Europsku uniju, ili protiv njega. Ponavljam: javnost, građanke i građani, ne vi u ovoj sali, ne ja.
Usvojena strategija komuniciranja s javnošću u tome kontekstu dobar je prvi korak. Čekam drugi – realizaciju te strategije.
Još jedan primjer – predpristupni fondovi. Često ih spominjemo, a ja sam i opet siguran da naši ljudi ne znaju o čemu je riječ i što mi tim fondovima dobivamo – već danas, te što ćemo dobiti u budućnosti. Najkraće rečeno: uspješno korištenje fondova zapravo znači uspješno provođenje reformi. Stoga bi valjalo sredstva tehničke ili predpristupne pomoći što su nam na raspolaganju, čim efikasnije iskoristiti. O tome, naime, ovisi i sposobnost korištenja onih fondova što će nam se otvoriti kao državi članici. Znaju li to naši građani? To je pitanje. A jesu li i mediji zainteresirani za objavu takvih informacija?
A sumnjam da znaju i sljedeću računicu: kod svake nove članice samo fondovi, bez reformi, pridonose rastu bruto nacionalnog proizvoda od 3%. Ako se pretpostavi da će naše predpristupno razdoblje trajati četiri godine, pa ako tome dodamo prvo desetljeće članstva, mogli bismo okvirno izračunati da će Europska unija kroz 14 godina uložiti nepovratnih sredstava pomoći u Hrvatsku oko 2000 Eura po glavi stanovnika. To odgovara dosadašnjem izravnom stranom ulaganju po glavi stanovnika. Ne zaboravite: riječ je o nepovratnim sredstvima, ali na nama je da ih iskoristimo. Prvi korak prema tome je - da to uopće znamo. I to ne samo vi i ja.
Napokon, što se pregovora s Europskom unijom tiče, htio bih reći samo još nešto. Ma kako bio važan pregovarački tim, samo on ne može obaviti zadatak pred kojime stojimo. Itekako je važna uloga državne uprave. Dodao bih: i njezina reforma. Naglašavam to zato, što mi je jasna ambicija Vlade da u svoju bilancu ubilježi podatak kako je ona uvela Hrvatsku u Europsku uniju. Kažem: razumijem tu ambiciju, ali ona ne uzima u obzir realnosti.

A realnost je da nas u Uniju neće uvesti ni jedna vlada, ni jedan pregovarački tim, već sposobnost cijele državne uprave da provede reforme. Resori i njihovi čelnici to nikada ne bi smjeli ispustiti iz vida, a svi državni službenici moraju se osjećati uključenima u te procese i odgovornima za njih. Jer, čak i u slučaju kada ne bismo htjeli ući u članstvo Unije, mi bismo iz razvojnih interesa morali usvojiti i provesti 90% europskog zakonodavstva.
Ukratko: napravili smo važan korak prema Uniji, ali time smo tek ušli u fazu najvećega posla i najvećih izazova. Zadatak koji je pred nama – uvesti Hrvatsku u Europsku uniju, zadatak je sviju nas. Neke su stvari napravljene, u nekima kasnimo i nismo napravili dovoljno i to treba hitno nadoknaditi. Iznad svega treba u proces uključiti u najvećoj mogućoj mjeri hrvatsku javnost. Što više će naši građani znati o Uniji, to će veća biti njihova motivacija ne samo da podrže ulazak Hrvatske u Europsku uniju, nego i da sudjeluju u tome uključivanju. A bitan je preduvjet uspjeha što ga želimo – održavanje naše vjerodostojnosti i jačanje europskog profila Hrvatske u svakome segmentu. 
A sada – kako se pregovori o ulasku u Europsku uniju mogu odraziti na naš gospodarski razvoj. Dozvolite mi da otvoreno kažem kako mi to pitanje u postojećim okolnostima i u ovome trenutku izgleda pomalo kao iz sfere znanstvene fantastike. Smatram, naime, da bismo mi prije svega trebali biti na čistu s time kako danas gospodarski stojimo i kako mislimo dalje. To još s Unijom nema posla. Naglašavam: još.

I zato ću ja nešto reći o našoj gospodarskoj situaciji danas i o tome što bi na tome polju trebali hitno poduzeti. Mi za sebe, nemojmo živjeti u iluziji da će bilo tko drugi rješavati naše probleme - umjesto nas.

Vraćam se onome što sam rekao na početku. Nismo ovdje da prikazujemo idilu, tamo gdje je nema. A na području gospodarstva, usprkos pokušajima da se stvari prikažu u donekle ružičastome svjetlu, mjesta za zadovoljstvo, a pogotovo za samozadovoljstvo – nema. Zašto to kažem? Umjesto cjelovitog odgovora – evo samo jednog podatka. Nama danas udio vanjskoga duga u bruto domaćem proizvodu iznosi 83%. I ništa više ne treba reći.

To, što imamo relativno mali sloj bogatih i ekstremno bogatih, nije razlog za zadovoljstvo. Naprotiv. Činjenica da imamo većinu, onu toliko spominjanu šutljivu većinu, koja ili tek preživljava, ili živi već i s onu stranu granice siromaštva, duboko me zabrinjava. Vjerujem da zabrinjava i vas.
I činjenica da se broj nezaposlenih ne smanjuje, ili da je tek neznatno smanjen, duboko me zabrinjava. Baš kao i to da na razini proizvodnje još uvijek nismo dostigli onu famoznu predratnu godinu 1990. I da se razumijemo: rat nas je koštao, rat nas je bacio natrag, ali nazadak ipak u najvećoj mjeri dugujemo sebi samima, promašenom i čak kriminalnom konceptu privatizacije, kao i bespogovornom robovanju iskonskom modelu neoliberalnog kapitalizma i onima koji su se, u nedostatku vizije i hrabrosti za novi iskorak, pretvorili u njegove apologete.
Još me više zabrinjava što iz te i takve situacije nije ponuđen izlaz. Nedavno, u jednoj od velikih zapadnoeuropskih metropola, moj mi je sugovornik doslovno rekao: „Znate, nama nije jasno kako da se postavimo prema Hrvatskoj, jer vi nemate strategiju gospodarskog razvoja.“ I nije to bilo prvi puta da sam od međunarodnih partnera i velikih potencijalnih ulagača čuo kako bi željeli vidjeti naše ciljeve i prioritete, ali niti ih vide, niti ih prepoznaju u svim našim reformama i tranziciji. Zato me posebno veseli što sam od premijera čuo da je i taj problem u fazi rješavanja.
Istina je: ma što tko govorio, Hrvatska nema dugoročnu strategiju gospodarskoga razvoja. Postoje neke radne verzije, ali – nedovršene. Ponekad mi se čini da Vlada taj nedostatak kompenzira prihvaćanjem i realiziranjem recepata, pa i više od toga: diktata međunarodnih monetarnih, odnosno financijskih institucija. Ako je taj moj dojam točan, onda to nije dobro, dapače: onda je to loše. Gospodarski razvoj zemlje u tranziciji koja je prošla kroz rat, ne može se zamijeniti niti nizom kratkoročnih poteza vlastite vlade, poteza vatrogasne prirode, a niti time što ćemo preuzeti od drugih gotove šablone koje su se uostalom u nekim dijelovima svijeta pokazale katastrofalno lošima, čak pogubnima.
Ja nisam na zagrebačkom summitu srednjoeuropskih predsjednika bez razloga otvorio temu održivosti neoliberalnog modela kapitalizma. Govorio sam, naravno, u najopćenitijim crtama, svjestan činjenice da taj model ima nekoliko varijanti, ali u isto vrijeme i svjestan činjenice da mi primjenjujemo onu bazičnu, prvobitnu. Ja nisam dovodio u pitanje kapitalizam kao sustav, mada ne vidim zašto bi i to bio crimen, ali jesam doveo u pitanje smisao i održivost sustava koji sve više postaje sam sebi svrhom. A upravo to se događa.
Većina mjera koje se danas provode u zemljama razvijenog kapitalizma i koje se bilo preporučuju, bilo nameću zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama, usmjerena je na to da se osigura preživljavanje sustava. Ne građana koji u njemu žive, nego – sustava. U toj funkciji režu se sve više socijalna prava, prava iz radnoga odnosa, dovodi se u pitanje dostupnost zdravstvene zaštite, o ostvarivanju prava na rad da i ne govorim, ukratko – građani su, mada žive u demokraciji, što se gospodarske sfere tiče, sve više objekti, a sve manje subjekti.
To se ne može opravdati globalizacijom, a najmanje opčinjenošću globalizacijom. A ako već prihvatimo tezu da je globalizacija neizbježna, onda moramo kao svoj program usvojiti i borbu protiv negativnih efekata globalizacije. U suprotnome – postat ćemo njezine žrtve, ili ćemo – što ne treba isključiti – biti svjedocima žestokih socijalnih nemira s neizvjesnim ishodom. Nagovještaje takvog mogućeg razvoja u nekim smo europskim zemljama već vidjeli.
Znam da se neće svi sa mnom složiti, ali ja si uzimam pravo, a smatram to i svojom dužnošću, da govorim u ime građana, običnih građana ove zemlje. Ja i danas, i ovdje želim govoriti u ime ljudi koji rade i jedva su plaćeni za svoj rad, onih koji rade, pa mjesecima moraju čekati da dobiju makar nekakvu plaću, onih koji su prisiljeni prihvaćati poslove „na crno“ u posve nehumanim uvjetima i, napokon, onih koji ne rade, jer posla za njih nema. Oni će me sigurno razumjeti.
Pozivam Vladu da hitno dovrši i našoj javnosti prezentira program gospodarskoga razvoja, kojeg je premijer spomenuo u svom izlaganju. U tome programu Vlada mora pokazati i nužnu dozu socijalne osjetljivosti. Ako od ljudi tražimo odricanja, onda im barem moramo reći dokle i zašto. Ako od ljudi očekujemo da se pomire sa životom u oskudici, onda im barem moramo naznačiti perspektivu u kojoj oskudice neće biti. Ja znam da ima pozitivnih pokazatelja na nekim područjima, znam da ima primjera i dobrih ulaganja, i pokretanja proizvodnje, i zapošljavanja novih radnika. Na žalost, to su još uvijek samo parcijalni rezultati, samo primjeri, to nije trend. A ja za Hrvatsku želim trend razvoja.
Ako smo do sada bili društvo koje je građeno na raspodjeli, onda od sada moramo, naglašavam: moramo postati društvo koje će biti utemeljeno na konceptu razvoja. Jer, samo u takvome društvu moguće je voditi socijalnu politiku, ona se ne vodi raspodjelom siromaštva.
Čuo sam nedavno crnu prognozu koja kaže da od mladih ljudi koji su danas nezaposleni, neki nikada neće naći posao. Ja to ne prihvaćam. Smatram da ni Vlada to ne smije prihvatiti. Mi imamo potencijala, mi imamo obrazovanih ljudi, mada su mnogi i mladi, i obrazovani ljudi otišli u inozemstvo, ali mi još uvijek imamo snage za iskorak. No, netko taj iskorak mora napraviti. Ja mogu dati poticaj, i ja ga dajem, ali to je nešto, što mora napraviti Vlada i ja je pozivam da bez oklijevanja to napravi i javnost će to sigurno prihvatiti.
Razvoj nije samo gospodarska kategorija. On podrazumijeva, najjednostavije rečeno, da se ide naprijed. Zato razvoj znači i reformu pravosuđa, i jačanje pravne sigurnosti, ali i jačanje sigurnosti pojedinaca. Na svim tim područjima dosta je posla pred nama.  I sva ta područja itekako imaju veze s gospodarstvom - u najširem smislu.
Polovična rješenja nisu rješenja. Ni parcijalna rješenja nisu rješenja. Mi naprosto trebamo cjelovitu strategiju razvoja i slijedom toga – trebamo razvoj. Desetljeće i po živimo prodajući materijalnu osnovu svoje egzistencije. Sami sebe varamo, predočavajući novac što smo ga dobili prodajući i ono što je često bez osnove proglašeno besperspektivnim i propalim, ali i ono što je itekako bilo životno sposobno, kao stranu investiciju u Hrvatsku. Ne, to nije nikakvo investiranje, to je naprosto prodaja kojom smo mi, objektivno, izgubili, a strani je vlasnik dobio.
Upregnimo vlastitu pamet, mobilizirajmo vlastite snage, ne samo savjete drugih.
Prije sjednice razgovarao sam s premijerom o tome kako zaštititi državne i nacionalne interese, i stoga je dobro ako se nastavi ovaj trend.
Kakva je to država koja javno i otvoreno pokazuje kako nema povjerenja u sebe i u svoje građane?
Mi jesmo dio svijeta i mi moramo koristiti iskustva i znanje svijeta u kojemu živimo i koji nas okružuje. Ali, mi moramo biti i sposobni tome svijetu nešto dati, nešto više od tradicije i povijesti. Mi moramo biti sposobni koncipirati vlastiti razvoj i dati svoj doprinos razvoju i Europe, i svijeta.
Ne bih želio da me bilo tko doživi kao pesimistu, jer – ja to nisam.
Svjestan sam uspjeha što su nesumnjivo postignuti i ja te uspjehe priznajem. Ali, u isto vrijeme ja ne mogu zatvarati oči pred nedostacima i propustima. Ne mislim da smo išta nepovratno propustili. I to je važno naglasiti, jer u suprotnom ova sjednica ne bi imala smisla. Smatram da možemo napraviti iskorake koji se traže, smatram da imamo sposobnosti ispuniti očekivanja građana – i što se tiče razvoja demokracije, i što se tiče pokretanja gospodarstva, i što se tiče uključivanja u europske integracije.
Pozivam Vladu na transparentne, promišljene, odgovorne, konkretne i dugoročno osmišljene poteze. Vrijeme poteza sračunatih na kratkoročne učinke je definitivno iza nas. Pozivam Vas, gospodine predsjedniče Vlade i Vaše ministrice i ministre da ispunite mandat što su vam ga građani Hrvatske dali, svojim opredjeljivanjem na parlamentarnim izborima.
U politici usmjerenoj na to da Hrvatska ide naprijed, na korist svih svojih građana, uvijek možete računati na moju pomoć i podršku.
Hvala.