Proslava Moslavačkih brigada

Dragi prijatelji,

gospođe i gospodo,

drugarice i drugovi,

Osobito mi je zadovoljstvo što Vas mogu pozdraviti u prigodi

obilježavanja 70-e, odnosno 71-prve obljetnice formiranja Prve, Druge

i Treće moslavačke brigade Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije i

Hrvatske. Naravno, da događaji što ih danas obilježavamo nisu bili i početak

oslobodilačke borbe u ovome kraju.

No, osnivanjem tih značajnih partizanskih jedinica zaokružen je dugi put

razvoja NOB-a u ovom dijelu Hrvatske. A taj je put, valja podsjetiti, počeo

osnivanjem partizanskih grupa koje su već 21-og prosinca 1941. spojene u Prvi

moslavački partizanski odred.

Ima jedna vrlo interesantna stvar koju i ovom prilikom vrijedi istaći.

Pogotovo zato što je sve prisutniji i sve agresivniji povijesni revizionisti

uporno zaobilaze i prešućuju.

Naime u to vrijeme gotovo cijela Evropa stenje pod nacističko-
fašističkom čizmom, a samo na prostoru Jugoslavije organiziraju se snage

otpora zavojevačima.

Niču na gotovo cijelom prostoru te raskomadane države. I niču u gotovo

isto vrijeme.

A to može značiti samo jedno: da se na tom prostoru dešavalo nešto vrlo

organizirano i vođeno iz jednog centra. I još nešto: to može značiti i znači da

su oni koji su to organizirali, osjetili kakvo je raspoloženje naroda i kakav će

biti odaziv na poziv na otpor.

Znali su naime da je borba u koju se kreće izraz odlučnosti i potrebe

tog naroda da pokaže kako ga nikakva sila, pa ni nacističko-fašistička, ne

može ni slomiti, ni odvratiti od borbe za slobodu. Treba također podsjetiti

da su tim narodima nuđene i druge opcije. Ponuđena je ustaška kroz tvz.

NDH, i četnička koja je nudila obnovu kraljevine Jugoslavije. O nedićevcima

i rupelovcima koji su bili otvoreni kolaboracionisti, bez i najmanje maske

državnotvornosti, da i ne govorim.

Povijesna je istina da narodi s područja Jugoslavije u golemoj većini

te opcije nisu prihvatili. Ako bi netko upitao: zašto, odgovor je jednostavan.

Pa zato što su te opcije, u prvome redu ustaška i četnička, o politikama teško da

se tu može i govoriti, kao sredstvo realiziranja nudile kamu i malj, nudile su

mržnju i netoleranciju, nudile su, ali i brutalno ostvarivale ekterminaciju

drugih i drugačijih.

U tome je osnovna razlika, ali i objašnjenje zašto je Narodno-
oslobodilački pokret uspio. Taj je pokret nudio okupljanje svih, bez obzira na

razlike u naciji, rasi i vjeri, u borbi protiv okupatora, nudio je stvaranje

druge i drugačije Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda, ljudi

i građana. To se najjasnije i najbolje vidi kroz odluke I i II-og zasjedanja

AVNOJ-a.

Zašto danas govorim o tome što se dešavalo i o čemu se odlučivalo

prije više od sedamdeset godina? Zašto sam uvjeren da o tome danas treba

govoriti? I to baš danas, u ovo vrijeme kada bi antifašizam trebao biti odavno

prihvaćen kao jedan od temelja samostalne Hrvatske, a antifašistički borci

cijenjeni i poštovani kao ljudi koji su stvorili osnovu za postojanje današnje

samostalne hrvatske države.

Zato što se antifašizam na najprimitivniji i najprizemniji način

dovodi u pitanje, a antifašističke borce prikazuje kao zločince, dok žrtve

fašizma dobivaju etiketu neprijatelja hrvatske države. Zbog toga danas

treba govoriti o onome što se dešavalo prije sedam desetljeća, a bojim se da će u

budućnosti to trebati sve više i sve glasnije ponavljati.

Bit će to potrebno ne samo zbog povijesti i povijesne istine, ne samo

zbog sentimentalne vezanosti još živih antifašističkih boraca za ono vrijeme i

ljude toga vremena. Ne!

Osim da se suprotstavimo povijesnome revizionizmu, morat ćemo o

vremenu Narodno-oslobodilačke borbe i dalje govoriti zbog vrijednosti i

dostignuća čiji su temelji položeni upravo u toj borbi. Jer, ona je zaista

dala pravi primjer kako se treba boriti za slobodu i ravnopravnost - kako

ljudsku, tako i nacionalnu, te za poštovanje različitosti i života u različitosti;

napokon: za socijalni, ekonomski i kuturni razvoj i napredak.

Povijesni revizionisti svih boja i iz raznih struktura i sredina, bile one

vjerske, znanstvene ili institucionalne, upregnuli su sve snage da društvu,

državi i njenim strukurama i institucijama nametnu stav da NOB nije bila

ništa drugo, nego komunistička bitka za osvajanje vlasti, a da su komunisti

najveći zločinci protiv hrvatskog naroda, te da njihov vođa i vrhovni

komandant, maršal Josip Broz Tito, ide kao zlikovac uz bok Hitlera i Staljina.

Ništa za te kvazi znanstvenike, promašene povjesničare, ignorantske

kolumniste, ali i političare ne znače činjenice i priznanja zapadne

historiografije o tome koliki su doprinos NOB i Tito dali pobjedi antifašističke

koalicije u Drugom svjetskom ratu. Naravno da za njih ništa ne znači ni javno

iznesena ocjena predsjednika SAD Roosevelta da je odluka Tita da krene u

borbu protiv nacista izmijenila tok i krajnji rezultat drugog svjetskog rata.

Odmah da kažem, ne strahujem da bi njihovo prilično nesuvislo

razglabanje moglo promijeniti globalno gledanje na povijesne činjenice:

uostalom, to njih ni ne zanima. Njihov su cilj naši mladi. Oni žele pod

svaku cijenu spriječiti da ti mladi saznaju punu i pravu istinu o Narodno-
oslobodilačkoj borbi. Odatle i najava šefa sadašnje oporbe da će, kada dođe na

vlast, najprije srediti naše školstvo. A što to znači, valjda je svakome jasno.

Tako da istina ne bi nekim slučajem dospjela do mladih, tako da se njima

može u sve većoj mjeri manipulirati. Nude im gnjusni žločin i patološke

zločince kao uzore na kojima se trebaju odgajati, a istodobno osloboditelje

i nositelje društvenog progresa i razvoja proglašavaju zločincima. To je vrlo

opasna rabota koja sasvim sigurno već i danas ima opipljive poslijedice.

Čitava evropska konstrukcija počiva na antifašizmu, a naši

revizioniosti i trovači guraju mlade generacije u zagrljaj onih koji su ruke do

lakata uprljali krvlju nevinih. Ni na kraj pameti mi nije braniti one koji su

sa partizanske strane, pa i poslije rata počinili zločine. Toga je bilo i to se

niti može, niti treba sakrivati. No, to nije bila politika, dok je - s druge strane

- zločin bio kamen temeljac cijele ustaške tvorevine i na to se svodio njezin

koncept i djelatni sadržaj.

Ta se razlika želi zamagliti, iz dana u dan nude nam, i to ne bilo tko,

fašiste i fašističku tvorevinu NDH kao mjeru domoljublja.Tim tonovima su

obojene knjige ne malog broja autora koje se sve češće nude društvenoj javnosti.

Obzirom na broj i učestalost objavljivanja takve literature ne mogu se oteti

dojmu kako se sve to radi planski, organizirano i kontinuirano. U tome su

vrlo aktivni čak i ljudi iz državnih i društvenih institucija, o značajnom broju

visokih prelata katoličke crkve da i ne govorim.

Ono što je posebno paradoksalno, to je činjenica da nerijetko iza

takvih izdavačkih pothvata stoji financijska podrška što dolazi iz državnog

proračuna.

Ne mogu, a da ne upozorim i na to da su u javnim istupima nekih

istaknutih političkih ličnosti prisutni stavovi iz kojih se ne može zaključiti

ništa drugo - bit ću do kraja jasan - nego da je riječ o zahtjevima što vode u

ograničavanje nacionalnih, gradjanskih i ljudskih prava. Vjerojatno svi

znate za izjavu saborske zastupnice koja Hrvatsku sada zastupa i u Evropskom

parlamentu, a prema kojoj je Hrvatska država Hrvata u kojoj su svi drugi

samo gosti. Ako to nije najgrublji nasrtaj na druge i drugačije, onda ne znam što

Gospođa zastupnica zaboravlja da građani Republike Hrvatske, bez

obzira na naciju i vjeru, imaju samo tu jednu, jedinu domovinu. Pravo na

tu domovinu poricao im je naci-fašizam. Što je ovo danas, zaključite sami. Pri

tome nitko iz državne vlasti poslije takve izjave nije pozvao na uzbunu. I

možda je ta činjenica po posljedicama još gora od same izjave.

Isto se dogodilo i s izjavom ne baš beznačajnog aktera hrvatske političke

scene kako svatko u svojem stanu i kući može misliti što hoće, ali javno se

moraju poštovati vrijednosti koje je on, taj političar, odredio. I opet nitko nije

pozvao na uzbunu. Kao da se ništa nije ni dogodilo.

Dragi prijatelji,

Sve ovo govorim vam stoga, što sam iskreno zabrinut za budući

demokratski razvoj i napredak naše zemlje. Upravo zbog toga mislim

da svi zajedno moramo djelovati u dva pravca. Prvi je da upozorimo na

ozbiljne poslijedice nasrtaja na antifašistički karakter i sadašnju i buduću

orijentaciju Republike Hrvatske. Krajnje je vrijeme da se povuče crvena

crta razdvajanja između onoga šta je demokracija i onoga što je zloupotreba

demokracije u svrhu promicanja neofašizma koji može, nastavi li se ovako,

postati opasna kočnica našem demokratskom razvoju i napretku.

Drugi smjer našega djelovanja mora biti hitno objedinjavanje svih

antifašističkih snaga u zemlji, pa i povezivanje s antifašistima regije i Evrope.

Samo tako moći ćemo odnijeti prevagu nad silama mraka koje bi nas htjele

odvući u svoje jazbine.

Mrak je za njih. Mi želimo svjetlo slobode kakvome su težili i borci kojih

se danas s dužnim pijetetom prisjećamo.

Hvala vam i živjeli.