04.05.2009. - Sarajevo

Govor predsjednika Mesića na Forumu Bošnjačkog instituta

 

Cijenjeni profesore Lagumdžija,
gospođe i gospodo,

Iznimno mi je drago što ste upravo mene odabrali kao prvoga govornika, ja bih zapravo rekao: uvodničara, na Tribini Bošnjačkoga instituta koju danas inaugurirate. Rado sam se i spremno odazvao iz dva razloga.
Prvo, još jednom mogu posvjedočiti želju Republike Hrvatske i moju osobnu, da se razvijaju što bolji i razgranatiji odnosi između naših dviju susjednih i prijateljskih zemalja. A drugo, nikada ne propuštam priliku za razgovor o Evropskoj uniji i o našoj zajedničkoj budućnosti u Uniji.
Vrlo svjesno kažem: razgovor, jer moja je namjera da dadem uvodne napomene, a onda vam rado stojim na raspolaganju i pokušat ću odgovoriti na sva pitanja koja biste mogli imati. Odabrao sam temu koja je – mislim – bliska i nama u Hrvatskoj, zemlji kandidatu koja je u završnoj fazi pregovora o članstvu, i vama u Bosni i Hercegovini koja još nema ni svojstvo kandidata, ali koja nedvojbeno ima želju i ambiciju pridružiti se ujedinjenoj Evropi.
Iznijet ću vam, dakle, svoja razmišljanja na temu: „Zemlje-kandidati za Evropsku uniju moraju se mijenjati, ali mora se mijenjati i Unija sama“. Ono prvo jasno je svakome i gotovo da ne traži objašnjenje.
Ono drugo možda će nekome zazvučati i „svetogrdno“, ali smatram – ne na posljednjem mjestu i zbog iskustava koja Hrvatska stječe posljednjih mjeseci – da je nešto o čemu valja ozbiljno razmišljati. Čak i onda, ako bi na prvi pogled moglo izgledati i pomalo prepotentno da zemlja koja je još i sama u fazi promjena i procesu priključivanja, govori o promjenama što su nužne u integraciji kojoj se želi priključiti.
Startne pozicije Hrvatske i Bosne i Hercegovine u odnosu na Evropsku uniju u mnogome su slične. Obje zemlje bile su nekada dijelovi jugoslavenske federacije. Obje su desetljećima živjele u jednopartijskom sustavu koji je, uz određene razlike u nijansama, s protekom vremena postajao sve liberalniji.
Obje su imale gospodarstvo organizirano kao specifični spoj tržišne ekonomije i elemenata plana, svojstvenih socijalizmu. Dakle, obje su zemlje trebale, odnosno trebaju temeljite promjene da bi se kvalificirale za članstvo u demokratskome klubu, da ga tako nazovem, u Evropskoj uniji.
No, a tu počinju razlike, obje su zemlje do svoje nezavisnosti došle kroz ratove od kojih je onaj u Bosni i Hercegovini bio neusporedivo krvaviji i brutalniji od onoga u Hrvatskoj, pa su i njegove posljedice kod vas teže i dugotrajnije nego kod nas.
Potom, Hrvatska je još u toku rata, a pogotovo nakon mirne reintegracije istočne Slavonije počela u mnogome funkcionirati kao doista samostalna država, da bi nakon izbora godine 2000. toj samostalnosti dodala i istinsku demokratsku komponentu.
Bosna i Hercegovina izašla je iz rata međunarodnim sporazumom koji ne samo što je postavio temelje njezinoj sadašnjoj vrlo složenoj internoj strukturi, nego je uspostavio i čvrstu prisutnost međunarodne zajednice i osigurao njezinu, usuđujem se reći, u postojećim uvjetima nezamjenjivu ulogu na unutarnje-političkoj sceni. Navedeni elementi omogućili su mojoj zemlji da prva krene prema evropskim integracijama i da na putu prema njima dalje odmakne.
Naravno, da pri tome nikako ne treba ispustiti iz vida značenje promjena do kojih je došlo u Hrvatskoj nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora godine 2000.
Tek su te promjene definitivno otvorile put prema vratima Evropske unije. Kažem: put prema vratima, jer stvari nisu nimalo jednostavne. Do godine 2000. Republika Hrvatska, koliko god da je u mnogim elementima doista funkcionirala kao – da tako kažem – prava država, nije bila niti država vladavine prava, niti je pružala okvir za razvijanje sustava koji bi je u očima demokratskoga svijeta legitimirao kao poželjnoga partnera.
Drugim riječima: Hrvatska je do godine 2000. bila u samonametnutoj polu-izolaciji u odnosu na demokratsku Evropu, dok se od regije sama tvrdoglavo ograđivala vodeći politiku koja se mogla svesti na formulu: mi želimo u Evropu, Evropa je prema nama skeptična, ostatak svijeta, s izuzetkom Sjedinjenih Država, uopće nas ne zanima, a s regijom ne želimo imati nikakvoga posla.
U takvoj situaciji trebalo je početi razbijati predrasude i šablonizirana gledanja, trebalo je početi dokazivati – i riječima, i djelima – da je suradnja sa zemljama regije, normaliziranje odnosa s njima, pa i s onima s kojima smo bili u ratu, u interesu Hrvatske; trebalo je početi razvijati spoznaju da Hrvatska svoje gospodarske interese i potrebe najlakše može zadovoljavati kroz odnose sa susjedima, ali i sa zemljama s drugih kontinenata.
Trebalo je, suvišno je i reći, postaviti odnose prema svim zemljama regije na prave i jedino moguće osnove, dakle odreći se bilo kakvih aspiracija prema dijelovima teritorija, ili makar i samo aspiracija u smislu miješanja u unutarnje-političke tokove u pojedinim zemljama. To se posebno odnosilo na Bosnu i Hercegovinu.
Dodatno: morali smo razbiti predrasude prema međunarodnoj zajednici na koju se gledalo kao na – ako ne neprijatelja – a ono u najmanju ruku nekoga tko nam nije sklon i tko nam stalno baca klipove pod noge. Jer, bilo je to već vrijeme kada su se pred nas postavljali određeni zahtjevi – ne još u smislu ispunjavanja uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji, ali u smislu poštivanja ljudskih prava, prilagođavanja zemlje demokratskim standardima, u smislu pretvaranja višestranačja koje je objektivno bilo svedeno na jednostranačje u pravo i funkcionirajuće višestranačje i pluralizam u svakome pogledu.
Godina 2000. bila je, dakle, godina u kojoj su kod nas u Hrvatskoj počele prave promjene, one promjene koje će nekoliko godina nakon toga omogućiti da dobijemo status kandidata za Evropsku uniju i da uđemo u drugi, još složeniji i zahtjevniji krug promjena, u ispunjavanje kriterija i standarda bez kojih je članstvo u Uniji nezamislivo i nemoguće.
I tu je opet trebalo razbijati predrasude, trebalo je tumačiti s jedne strane kako se to ne traži od nas zato, što bi netko imao nešto protiv nas, a s druge strane kako mi to i ne činimo u prvome redu zato što to netko, konkretno: Evropska unija, traži, nego zato što znamo kako nam je to potrebno, ako želimo biti u pravome smislu demokratska zemlja i zemlja vladavine prava. Dakle, posla je bilo dosta i previše.
Činjenica je, međutim, da je većina građana Republike Hrvatske shvatila kako mi nemamo nikakvoga razloga držati se podalje od Unije, upravo suprotno: kako imamo sve razloge da tražimo svoje mjesto u njoj. Evropska unija je, naime, milenijski projekt koji će – kada bude zaključen i zaokružen – pretvoriti Evropu u kontinent mira. I da je samo to ono što dobivamo ulaskom u Uniju, vrijedilo bi svakoga truda. O potencijalnim gospodarskim dobicima da i ne govorim, to da Unija podrazumijeva dobre odnose sa susjedima, otvorene granice, nacionalne manjine koje će spajati, a ne biti povodom otpočinjanja ratova, da uopće ne spominjem.
Dakle, načelnu smo podršku imali, odnosno osvajali. A predrasude i šablone smo u isto vrijeme postupno i strpljivo razbijali. Ponekada bili su potrebni i radikalniji iskoraci koji u tome trenutku nisu nailazili na opće razumijevanje, ali vrijeme je potvrdilo njihovu opravdanost i utemeljenost. Mislim tu prije svega na kompleks suradnje s Haaškim sudom. Bilo je otpora, bilo je i kritičnih trenutaka, ali kada su se ljudima podastrle činjenice, kada se objasnilo što se radi i zašto, kada sam inzistirao i uporno ponavljao da nas samo individualiziranje krivnje za počinjene ratne zločine može spasiti od pogubne kolektivne odgovornosti, ni tu rezultati nisu izostali.
Nemojte me pogrešno shvatiti.
Ne kažem, niti želim reći kako smo sve uzorno riješili, kako smo sve probleme prevladali, kako nerazumijevanja, pa i otpora nema i dalje.
Ne, to ne kažem, baš kao što ne kažem da pred nama ne stoji još mnogo posla – počevši od pune, nedvojbene i bezrezervne suradnje s Haaškim sudom, preko reforme javne uprave i pravosuđa, pa do uspostavljanja pravne države u pravome smislu.
Ali – to želim naglasiti – otpori se polako, ali sigurno marginaliziraju, a u promjenama idemo pravim smjerom. I tim ćemo smjerom nastaviti.
Toliko o promjenama na našoj strani, na strani zemlje koja je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Naravno, ja sam govorio o specifičnoj situaciji Hrvatske koja je suočena i s nekim zahtjevima s kojima se drugi nisu suočavali. No, upravo tu stanje u kojem će se naći Bosna i Hercegovina, jednom kada dobije status kandidata i započne pregovore o članstvu u Uniji, neće biti bitno različito od našega. Napokon, spominjao sam sličnost naših startnih pozicija.
Ono što je bitno shvatiti, to je sljedeće: zemlja-kandidat mora na promjene biti spremna, dakle mora razviti političku volju da ih provede i mora svoju javnost na njih pripremiti. Ona te promjene naprosto mora provoditi, one su neizbježne i pri tome uvijek mora biti svjesna toga da ih u prvome redu provodi zbog sebe i svoje budućnosti. Ako se to shvati, onda sve postaje i lakše i jednostavnije, čime nikako ne želim sugerirati da je cijeli proces transformiranja u status koji će omogućiti ulazak u Uniju lak i jednostavan.
A sada riječ-dvije o promjenama za koje mislim da ih i Unija mora proći. Znam da je to na neki način neistražena zemlja, da se o tome baš previše i ne govori, a ako se ipak o toj temi povede riječ, onda sve počinje i završava na Lisabonskom ugovoru, dokumentu koji je zamijenio Ustav Evropske unije za kojega očito nije postojala dovoljna spremnost među zemljama članicama.
Zašto uopće mislim da o tome treba govoriti? Prije svega zato, što je današnja Evropska unija u krajnjoj liniji vrlo stari projekt. Proizašla je iz Zajednice za ugalj i čelik stvorene gotovo neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Teško je danas i praviti pretpostavke o tome što su – kao krajnji cilj – imali na umu tvorci toga, primarno – zapravo: isključivo – gospodarskoga projekta. No, bilo kako bilo, stvari su se razvijale, stvoreno je Zajedničko evropsko tržište, pa Evropska zajednica, da bismo danas došli do Evropske unije.
Nije se, naravno, mijenjalo samo ime, mijenjao se i karakter integracije, gospodarski elementi su ostajali, ali uz njih su sve više dolazili i politički, da bismo danas imali skup suverenih zemalja koje su, svojom slobodnom voljom, prenijele dio svoje suverenosti na Evropsku komisiju. Tako da je današnja Unija neka vrsta hibrida. Ona jest zajednica, unija – kao što joj i ime govori – ali njezine članice i dalje ljubomorno čuvaju elemente svoje suverenosti.
Ići ću čak i korak dalje i reći ću kako članice u prilikama poput današnjih, mislim na globalnu gospodarsku krizu, pokazuju popriličan stupanj nacionalnoga egoizma i istodobno zamjetan nedostatak duha evropskoga zajedništva.
Uz to, valja imati na umu da se Unija i širila. Od početnih manje od 10 članica danas smo „dogurali“ do 27. A pravila ponašanja u osnovi se nisu mijenjala. Hoću reći kako Unija i danas funkcionira na osnovi uzajamne solidarnosti zemalja-članica i da svaka članica u stvarima što ih za sebe smatra ključnima može praktično uložiti veto, dakle spriječiti sve ostale da nešto provedu.
Takva Unija postaje, bojim se, na dugi rok nefunkcionalna, a upravo u današnjem svijetu, suočena s potrebom da se profilira kao pravi partner kako Sjedinjenim Državama, tako i novim silama, poput Kine, Indije ili Brazila, Unija smije biti sve prije nego nefunkcionalna.
Napravit ću usporedbu koja je doista samo površna, iako nije lišena svake osnove. Jednako kao što su i Ujedinjenim narodima potrebne reforme, jer u svojoj strukturi i načinu djelovanja odražavaju svijet kojega davno više nema, tako su reforme potrebne i Evropskoj uniji. Istina je, kroz svoju evoluciju koju sam kratko naznačio, ona se jest mijenjala, ali veliko proširenje broja članica definitivno je stavlja pred nove izazove i nove zadatke.
Odgovor na to nije i ne smije biti tzv. zamor od proširenja i zaustavljanje procesa širenja Unije, odnosno prekidanje – makar i privremeno - završavanja projekta objedinjavanja evropskoga kontinenta. Ne, taj milenijski projekt mora biti zaokružen i završen, jugoistok kontinenta ne smije ostati izvan njega, jer bi to bilo na štetu kako zemalja naše regije, tako i same Unije.
Reći ću još nešto: Hrvatska ima itekako razloga govoriti o potrebi da se i Unija mijenja, jer na svojoj koži osjeća posljedice sadašnjega, odnosno dosadašnjega funkcioniranja Unije. Jedna njezina članica koristi svoje članstvo i blokira naše pristupne pregovore, jer ih veže s rješavanjem jednoga bilateralnoga pitanja. I svi nas, uz simpatije, pa i podršku što nam je izražavaju, uvjeravaju kako se tu, eto, praktično ništa ne može učiniti, jer – Unija tako funkcionira: sa zemljom članicom mora se biti solidaran.
A mi smatramo da takvo reguliranje naprosto nije dobro, ne zato što ono nama trenutno pravi probleme, nego zato što dovodi u pitanje sposobnost Unije da djeluje zajednički u nekim bitnim trenucima. Jednako kao što smatramo da se u Uniji premalo radi na tome da se promiče duh ujedinjene Evrope. Velika je stvar otvoriti granice, ali to nije dovoljno. Velika je stvar uvesti zajedničku valutu, mada nije zajednička baš svim članicama, ali to nije dovoljno. Velika je stvar imenovati komesare za pojedina područja, zapravo neku vrstu evropskih ministara, ali ni to nije dovoljno.
Ono što Uniji treba, to je ključni korak dalje – ne prema napuštanju nacionalnoga suvereniteta, nego prema jačanju svijesti da će nacionalni interes svake pojedine zemlje-članice biti zadovoljen onda i tek onda, kada bude zadovoljen zajednički, evropski interes.
Treba, drugim riječima, raditi na tome da građani zemalja članica – ne zaboravljajući i ne zapostavljajući svoju pripadnost matičnim državama - počnu osjećati ujedinjenu Evropu kao svoju novu domovinu. Mislim da to nije utopija, nego prijeka potreba.
Zaključno, još samo ovo. Siguran sam da će moja zemlja, Republika Hrvatska, usprkos sadašnjim poteškoćama u vrlo doglednoj budućnosti uspješno završiti svoj put prema ujedinjenoj Evropi. Hoće li to biti godinu dana prije, ili kasnije, to je najmanje važno. Mnogo je važnije u Evropu ući dobro pripremljen.
No, jednako kao što sam siguran u naš ulazak, siguran sam i u to da naši interesi neće biti do kraja zadovoljeni sve dok pod zajedničkim, evropskim krovom svoje mjesto ne nađu i ostale zemlje regije, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.
Sa svakom od njih spremni smo podijeliti naša iskustva, svakoj smo spremni pomoći.
Jer, ujedinjena Evropa ne gradi se isključivanjem bilo koga, nego uključivanjem svih, pa i zemalja za koje neki u Evropi još otvoreno dvoje da li im je mjesto u Evropskoj uniji.
Hvala!