Brezovica, 22.06.2013.

Govor za Dan antifašističke borbe

Poštovani sudionici antifašističke borbe,
​uvaženi predstavnici Države,
​cijenjeni antifašisti,
​gospođe i gospodo,
​drugarice i drugovi,

​Evo nas opet na istome mjestu i istim povodom. Ovdje smo da se, kao i u proteklim godinama, prisjetimo formiranja tzv. Sisačkog odreda, koji je – zajedno s onim rijetko spominjanim iz Petrinje, označio početak organiziranja otpora naci-fašističkim okupatorima i njihovim domaćim pomagačima.

​Znamo, dakle, zašto smo se okupili i zašto baš ovdje. No, ima nešto u čemu vidim posebnu važnost upravo ovogodišnjeg okupljanja, ali i poruka što će s njega biti odaslane. Mislim tu na okolnosti u kojima živimo, na sve ono sa čime se iz dana u dan susrećemo, što nas okružuje, ali nam i prijeti.

​Mislim, da ne bi bilo nikakve zabune, na sve jači pritisak neofašista i na njihovu sve izraženiju prisutnost u javnom životu, a bez odgovarajuće reakcije. Znam, da će neki reći kako pretjerujem, znam da će se opet javiti oni koji uvijek u takvim prilikama kažu: odlijepimo se jednom za svagda od prošlosti i okrenimo se budućnosti – kao da je to neka čarobna formula

​Ja ću biti prvi, i kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista i kao bivši predsjednik Republike Hrvatske, koji će prihvatiti tezu o tome da ne smijemo biti zarobljenici prošlosti. Ja ću prvi prihvatiti frazu kako prošlost treba prepustiti povjesničarima. I ja sam prvi koji će se složiti s time da današnju mladost ne treba uvlačiti u podjele iz vremena Drugoga svjetskog rata.

​Da, ja sve to prihvaćam, ali pitam vas: tko nas vraća u prošlost, tko nameće nove podjele? To sigurno nismo mi – antifašisti. U prošlost nas vraćaju oni koji bi htjeli iznova pisati povijest, a dobrim dijelom to već i čine, oni koji bi povijest htjeli mijenjati, oni koji smatraju da se netko čiji su preci bili partizani treba sramiti i njih i crvene petokrake pod kojom su se borili, dok se potomci i pristaše ustaša trebaju njima ponositi.

​Oni nas vraćaju u prošlost, oni nameću podjele i oni su u ofenzivi. Nemojmo se zavaravati. Stvari koje se događaju oko nas nisu ni usamljeni, ni marginalni incidenti. Ne, one su dio dobro smišljene, organizirane i financirane kampanje. Od te kampanje i njezinih svakim danom sve vidljivijih posljedica politika okreće glavu, a mediji je – većinom – tretiraju u kontekstu posve naopakog shvaćanja slobode govora.

​Govoriti o naci-fašizmu neutralno, to se ne može. Dapače: to se ne smije!

​Jer, ako to prihvatimo, onda imamo govor mržnje i poticanje nacionalne netrpeljivosti, onda imamo rasističke ispade – ne samo na stadionima.

Onda imamo stalno recikliranu kampanju blaćenja vođe Narodno-oslobodilačkog rata, Josipa Broza Tita. Imamo maturante s velikim slovom U na majicama, pa još i u kombinaciji s križem, imamo časopis koji „neutralno“ piše o ustaškim postrojbama i zločincima koji su ih vodili kao preporučenu literaturu za učenike u našim školama. Onda imamo, ukratko, renesansu ustaštva, drugim riječima: fašizma.

​Moja je poruka: to mora stati! Tako dalje niti može, niti smije!

​I to nije antidemokratska poruka, to je poruka u funkciji obrane demokracije, a to znači i naše budućnosti u slobodi i ravnopravnosti. To je poruka koja kaže da postoje vrijednosti koje su univerzalne, ali i da postoji zlo koje je htjelo biti univerzalno, ali je poraženo – jednom za svagda. Poklonici toga zla ne smiju dobiti još jednu šansu. Nitko nema pravo da im takvu šansu pruži. Ponavljam: nitko!

​Mi smo imali, ne samo Hrvati, nego i Srbi u Hrvatskoj, kao i svi slobodoljubivi ljudi u ostalim dijelovima tadašnje Jugoslavije, mi smo imali jedinstveni pokret otpora. Vodila ge je, to je nesporna činjenica, Komunistička partija. Bio je jedinstven u Evropi i u svijetu. I cijenjen do današnjih dana, upravo zbog toga, i u Evropi, i u svijetu. Od svih, osim – naravno – od pritajenih ili otvorenih pobornika fašizma i od radikalnih antikomunista.

​Ponos na ono što su ostvarili borci Narodno-oslobodilačke vojske moramo usaditi i današnjim mladima. Ne da bismo ih indoktrinirali, ne da bismo ih držali zarobljenima u povijesti, nego da bi mogli shvatiti što je to u prošlosti na što trebaju biti ponosni. Za razliku od povijesnih mitova, Narodno-oslobodilački rat nije mit, nije priča, on je bio stvarnost, a s obzirom na to kakav je bio – on jest i ostat će legenda.

​Sjećamo se danas ljudi koji su prvi posegnuli za oružjem protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. A ti su pomagači, moram ponoviti za one koji bi to htjeli zaboraviti, svesrdno i bezdušno prihvatili i provodili naci-fašističku ideologiju i politiku zločina. Sjećamo se onih koji su upravo ovdje prije 72 godine najavili skori opći ustanak.

Ali, sjećanje – koliko god da je potrebno – nije dovoljno. Mi moramo definitivno antifašizam od povremenog prigodničarskog podsjećanja na određene ljude i datume, pretvoriti u čvrstu i nedodirljivu osnovu društva kojega gradimo. Antifašizam nije političko, nego je civilizacijsko, ljudsko opredjeljenje. Ovo naše društvo, pogotovo s obzirom na krizna vremena kroz koja prolazimo, može mirno gledati u svoju budućnost, samo ako je sigurno da nitko neće biti u prilici da mu ponudi čvrstu ruku koja bi obećavala red i rad, ali u uvjetima terora i policijske države.

Afirmirajući antifašizam mi se danas na najbolji mogući način borimo za naše sutra. Ne samo za naše, nego i za „sutra“ naše djece i njihovih potomaka. To je nešto čega moramo biti svjesni i od čega nemamo pravo bježati.

To je naša misija. Možda se čini nemogućom, baš kao što se činila i misija pripadnika Sisačkog odreda i onih koji su došli nakon njih.

Ali, oni su ipak pobijedili. Pobijedit ćemo i mi!

​Hvala!