Sarajevo, 13.05.2015.

Ekselencije, uvaženi gosti, dame i gospodo,

Rado sam prihvatio poziv da prisustvujem Sarajevo Business Forumu i da učestvujem kao govornik.

Vjerujem da je moto ovogodišnje konferencije "Jedna regija, jedna ekonomija" postavljen u duhu onoga čemu mi kao regija treba da težimo.

Smatram da je ovo prije svega intrigantna i kontroverzna tema i upravo iz tih razloga zaslužuje da se o njoj govori. Koliko god će biti ljudi koji će s razlogom i argumentima podupirati tezu da će regiji, a to znači svakoj zemlji regije, biti bolje ako se naša gospodarstva usklade i zajednički djeluju, toliko će biti i onih koji će posve iracionalno, ali zato krajnje agresivno napadati tezu o jednoj regiji i jednoj ekonomiji. Mi, a sada mislim na države nastale na tlu nekadašnje Jugoslavije, živimo u jednoj regiji. I to je činjenica od koje niti možemo, niti trebamo bježati.

Ono o čemu trebamo govoriti jest usklađeno djelovanje naših gospodarstava, kako u međusobnim odnosima, tako - posebno - na trećim tržištima. Naše su privrede male i slabašne i samo zajedno mi velikome svijetu možemo ponuditi nešto što ga može zanimati, a da pri tome i zaradimo. Kada kažem: veliki svijet, ne mislim nužno na razvijeni svijet, mislim u prvome redu na zemlje u razvoju.

Postavljam pitanje: što je to prepreka takvome razvoju? Odgovor se sam nameće -  sadašnji primat politike nad ekonomijom. Zato bi bilo pametno "okrenuti ploču", pa - pogotovo u uvjetima gospodarske i financijske krize - staviti politička razmimoilaženja u drugi plan i koncentrirati se na to kako bismo zajedno mogli regiju kao cjelinu podići na višu ekonomsku razinu.

Sigurno se sada pitate kako obrnuti tezu te podići regiju na višu ekonomsku razinu. To "probijanje" primata politike nad gospodarstvom najlakše ćemo postići zajedništvom najbližih susjeda i onoga dijela regije u kojemu se  mogu najbrže ostvariti poslovni uspjesi. Dakle, ono o čemu ovogodišnji Sarajevo Bussines Forum i govori. Pri tome valja imati u vidu nekadašnju komplementarnost naših privreda, iskustva iz prošlosti prepuna minulog rada, kooperacije, ljudskih kontakata i sinergije.

Nadalje, treba prekinuti s famom koja je bila osobito prisutna odmah po osamostaljenju Hrvatske a koja je bojim se prisutna danas i u drugim zemljama regiona da, naime, ne treba poslovati ni s kim, osim s najrazvijenijim zemljama Zapada. Bit ću malo grub i reći ću sljedeće:  svakome tko nije proveo život u izolaciji nekog planinskog pašnjaka, mora biti jasno da je to i loša i neostvariva razvojna strategija. Da ne kažem kako je takva ideja "rukavica bačena u lice zdravog razuma."

No, istini za volju, baš je ta ideja o slabim ili nikakvim poslovnim vezama s regijom, odnosno unutar regije, uz koncentriranje na najrazvijenije dobrim dijelom u korijenu današnjih hrvatskih nevolja.

Kontekstualno podsjećam kako Hrvatska početkom 90-ih nije željela članstvo baš u onim srednjoeuropskim integracijama u koje su hrlile sve tranzicijske zemlje koje su to mogle: u CEFTA-i i Višegradskoj skupini: čvrst stav je bio: ili EU, ili ništa. Cinik bi gotovo mogao reći da je na kraju i bilo – ništa!  

Recimo dalje, u Hrvatskoj, ali i na području cijele bivše Jugoslavije, prvi koji nije zagovarao samo suradnju, već i stvaranje regionalne ekonomske zajednice, bio je pokojni dr. Branko Horvat. I on se pozivao na dugogodišnju poslovnu i proizvodnu povezanost, na visoki stupanj komplementarnosti nekadašnjih republičkih ekonomija, na međusobno dobro poznavanje i na nepostojanje jezičnih barijera.

Horvat je smatrao da bi regionalna ekonomska zajednica ili barem zona slobodne trgovine, u kojoj je vidio čak i Mađarsku, obećavala znatno brži rast od Europske unije. Tvrdio je kako bi to kasnije omogućilo i da se u Uniji bude jači i ravnopravniji član. Očekivano, otjeran je sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, uz obrazloženje kako njegov profil ne odgovara potrebama. Treba li bolje ilustracije zabluda kojima smo se predavali?

I na kraju o promjenama. Promjene su se počele nazirati tek nakon prve promjene vlasti godine 2.000. Od tada teku usporedo dva procesa; poduzetnici, vodeći se poslovnom logikom i svojim interesima, koriste svaku mogućnost za širenje i povezivanje u regiji. S druge strane veliki dio političke javnosti i većina medija to glasno i bezobzirno opstruira.

U takvoj atmosferi događa se da se poslovni uspjeh u susjednoj državi predstavlja kao ratna pobjeda, a dolazak poduzetnika iz susjedstva kao mračna zavjera, usmjerena protiv naše države i nacije. Najgore od svega jest to što se političari na vlasti nemaju hrabrosti ili volje oduprijeti takvim trendovima, odnosno izmijeniti takvo stanje.

Zaključit ću ovo izlaganje sljedećim: ono što smo prpopustili, to je izgubljeno. Iz propuštenoga treba, međutim, naučiti. A to znači pustiti gospodarstvo i poslovne ljude da rade u skladu sa zakonima tržišta (u koje se inače svi kunu), da traže i nalaze svoje interese, a to će najbrže i najprije postići užom gospodarskom suradnjom u regiji i zajedničkim istupanjem na vanjskim tržištima.

Hrvatska jest članica EU, ali to ne znači da ona ne smije svoje gospodarske interese ostvarivati na način koji joj najviše odgovara i koji će joj donijeti najviše koristi. Naprotiv, njen je zadatak iznaći način u okviru svih svojih karakteristika ostvariti maksimum. Za primjer i račun regiona.

Hvala