Zagreb, 26.10.2010.

Govor predsjednika Mesića na 6. Kongresu Internacionalne Lige Humanista

Gospođe i gospodo, cijenjeni sudionici ovoga skupa, poštovani prijatelji,

Kao počasni predsjednik Internacionalne lige humanista od prvoga sam trenutka podržavao ideju o održavanju skupa koji bi bio posvećen – kako ste vi to formulirali – djeci ranjenoga djetinjstva. Smatrao sam izuzetno važnim progovoriti o djeci, milijunima djece, širom svijeta koja na životnome startu ostaju uskraćena za, najkraće rečeno, normalan život. 

 

Vi ste to nazvali ranjenim djetinjstvom i nema – čini mi se – boljeg izraza za ovo o čemu raspravljamo. Uz dodatak: riječ je o rani koja često nikada do kraja ne zacijeli, koja ranjenoga prati i muči cijeli život, koja ga čak i obilježava. Ako ne prema vani, prema drugima, onda obilježava njegovu psihu.

 

U devedesetim godinama prošloga stoljeća prostor bivše Jugoslavije bio je još jedan od poligona na kojima se paljbom iz svih raspoloživih oružja – od topova i pušaka pa do jedva nešto manje ubojitih otrovnih riječi i ratne propagande – ranjavalo djetinjstvo cijele jedne generacije. Na žalost, to što se tada događalo ovdje, na prostorima jugoistočne Evrope, događa se uvijek iznova po cijelome svijetu.

 

Istina je, postoji Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djece, u brojnim zemljama postoje čak i javni pravobranioci za prava djece, ali – gledano u cjelini – stanje je teško, zabrinjavajuće i naprosto neprihvatljivo. Naglašavam ovo: neprihvatljivo, jer takva je ocjena – siguran sam – bila i osnovni pokretač inicijatora ovoga skupa.

 

No, nije samo rat taj koji ranjava djetinjstvo, mada rat i ratne strahote to čine na najvidljiviji način – bilo da je riječ o djeci koja gube roditelje, koja su lišena mogućnosti mirnoga odrastanja, bilo pak da je riječ o onoj koju neljudi pretvaraju u ratnike, djecu-ubojice.

 

Jednako tako ranjeno je i djetinjstvo milijuna djece koja žive u zemljama u razvoju, a koja – uslijed neopisivoga siromaštva što vlada u tim zemljama –  često nemaju ni jedan pristojan obrok hrane dnevno, niti mogu ići u škole, niti uživaju osnovnu zdravstvenu zaštitu.

 

Dakle uz rat, i siromaštvo, odnosno nerazvijenost ranjavaju djetinjstvo.

 

A onda dolazi još i treći element kojega smo mi u razvijenim zemljama ili zemljama što su gotovo dosegle razinu razvijenih, često skloni previdjeti ili zaboraviti. Mislim da posljedice neoliberalnoga modela i na sve primjetnije nestajanje socijalnoga elementa iz državnih politika svih zemalja koje su se tomu modelu priklonile gotovo kao dogmi.

 

Drugim riječima: da bi se mogli razmatrati efekti ranjenoga djetinjstva, ne treba ići niti samo u ratom zahvaćena područja, niti isključivo u nerazvijene zemlje – mahom u Africi, Aziji ili Latinskoj Americi.

 

Ranjeno djetinjstvo možemo pronaći i pred našim pragovima,u obiteljima u kojima roditelji gube posao, u onima koje ostaju doslovno na ulici, jer nisu u stanju otplaćivati kredit za krov nad glavom, u onima u kojima – najkraće rečeno – djeca bivaju uskraćena najprije za bezbrižnost normalnog djetinjstva, a potom i za život i školovanje u normalnim prilikama.

 

Mnogo je korisnih i lijepih stvari jučer i danas bilo ovdje rečeno. Ne bih im ništa dodavao. Već i sama činjenica da se progovorilo o djeci ranjenoga djetinjstva vrijedna je pozornosti, ali i pohvale i potpuno je u duhu osnivača Internacionalne lige humanista, akademika Ivana Supeka.

 

S ovih nekoliko riječi želio sam upozoriti na višeslojnost i kompleksnost problema što smo ga načeli. Pozivanje na međunarodne konvencije i norme međunarodnoga prava – u redu je, ali nije dovoljno. Pozivanje na to da se nacionalnim zakonodavstvima osiguraju prava djece – u redu je, ali i opet nije dovoljno.

 

Ono što nam treba, što nam nužno treba i bez čega ni uz najbolju volju nećemo moći napraviti toliko potrebni iskorak – to je stvaranje vizije svijeta koji će u osnovama biti različit od ovoga današnjega. Najprije – stvaranje vizije, a onda njezino realiziranje.

 

Treba nam svijest o tome da ne mora biti ovako, kako jest, da može i mora biti drugačije; bolje. I treba nam volja da tu svijest pretvorimo u konkretnu akciju.

 

Naravno, savršeno sam svjestan toga da jedan skup poput ovoga našega to ne može postići. Ali, nešto ipak može. Može navesti na razmišljanje o tome, o čemu govorim. Promjene što ih spominjem mogu provesti samo vlade, ali nevladin sektor – a Internacionalna liga humanista spada u njega – može im pomoći da shvate kako je krajnje vrijeme za takve promjene.

 

Zapravo, a time ću i završiti: vremena jedva da još i ima. 

 

Previše jeranjenoga djetinjstva svuda oko nas, previše je bijede i stradanja, previše je djece koja nikada neće dobiti šansu da u životu nešto ostvare, ako čak dobiju i šansu da prežive. 

 

Trenutak za promjene je došao. 

 

Što prije to shvatimo, to će manje djece odrastati s traumama, ili će dobiti šansu da uopće odrastu. Nadam se da će takva poruka s ovoga skupa doprijeti do što većega broja onih koji bi je trebali čuti. I razumjeti.

 

                Hvala vam što ste me saslušali!