Zagreb, 27.01.2011.

Obraćanje bivšeg predsjednika RH na na skupu "Korupcija i povjerenje" u organizaciji Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo

 

Drago mi je što danas sudjelujem u ostvarivanju projekta Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo, u održavanju skupa na temu „korupcija i povjerenje“, a na tragu istoimene knjige što su je izdali ovaj Centar i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Knjiga je bez ikakve dvojbe značajan doprinos razmatranju problema koji je sve više prisutan i sve više akutan u našemu društvu. A ovaj bi skup trebao biti dalji poticaj borbi protiv korupcije, jačanju povjerenja u institucije sistema, jednom riječju – dalji poticaj izgrađivanju pravne države. 

 

        Formulirat ću to dodatno i rječnikom koji nije ni pravni, ni svojstven znanstvenim razmatranjima. Borba protiv korupcije nezaobilazni je čimbenik borbe za ozdravljenje našega društva.

 

        Ma što tko o tome mislio ili rekao, otvaranje borbe protiv korupcije smatram jednim od najznačajnijih rezultata mojeg desetgodišnjeg predsjedničkog mandata. Naglašavam: otvaranje borbe protiv korupcije. Jer, onime što je u toj borbi u mojih deset predsjedničkih godina postignuto, time nisam, niti mogu biti zadovoljan. Postignuto je malo, znatno manje no što sam se nadao da će biti moguće.

 

        Danas, kada svjedočimo odmatanju i razotkrivanju lanca korupcije u Hrvatskoj, postaje jasno do koje sam mjere bio u pravu, kada sam upozoravao kako je korupcija prodrla u sve pore našega društva. Istodobno postaje i jasno, zašto je borba protiv korupcije išla tako teško i tako sporo. Otpori su dolazili s visokih mjesta u državi, a bili su takvi da im se bilo iznimno teško oduprijeti, odnosno othrvati. 

 

        Ja nisam znanstvenik, pa niti mogu, niti bih se usudio razmatrati problem korupcije i postojanja, odnosno nepostojanja povjerenja građana u institucije na način kako su to učinili autori knjige „Korupcija i povjerenje“. Uostalom, oni su svoj posao obavili i bilo bi suvišno pokušavati tome, a na tragu njihovih istraživanja, nešto još dodati. Ja, međutim, ipak nešto mogu dodati.

 

        Mogu dodati pogled političara koji se s korupcijom pokušavao boriti, koji je otvorio prvu korupcijsku aferu u kojoj je izveden pred sud i osuđen jedan ministar, član Vlade. A mogu isto tako dodati i perspektivu čovjeka koji je – dok je obnašao najvišu funkciju u državi – praktično neprekidno bio na čelu popisa popularnih, i to ne zato što se ustručavao izreći ono što misli, nego zato što je vrlo jasno iznosio ono što misli, dok je istodobno bio pri samome dnu ljestvice političkih negativaca u očima građana.

 

        Imam, dakle, legitimaciju da o svemu ovome nešto kažem.

 

        Možda ću, u odnosu na knjigu koja nam je poslužila i kao poticaj da održimo ovaj skup, reći i nešto što bi moglo zazvučati disonantno. No, ja nemam namjeru s bilo kime polemizirati, ja naprosto iznosim svoje poglede na stvari, onako kako ih vidim.

 

        Polazište neka mi budu sljedeće teze: korupcija se nikada i nikome ne smije isplatiti, baš kao što ni ratni zločin nikada i nigdje ne smije ostati nekažnjen.

 

        Činjenica što korupcija postoji u jednakom, ili čak i u većem obujmu u nizu drugih tranzicijskih zemalja, ne čini našu korupciju manjom, niti nas može ili smije navesti na to da kažemo: pa što, i drugdje je tako, kako je kod nas.

 

        Povjerenje u institucije sistema ne pada zato, što građani u sve većoj mjeri shvaćaju rasprostranjenost korupcije. Ne, građani su toga odavno svjesni, a pad njihovog povjerenja u institucije izravna je posljedica nevoljkosti, ili nesposobnosti tih institucija da se s korupcijom uhvate u koštac.

 

        I, zaključno, građane smeta svaka korupcija – i ona upravo nezamislivih razmjera, ali i ona svakodnevna s kojom se susrećemo kamo god da se okrenemo. Dapače: čini mi se kako smo došli do stadija u kojemu građani kažu: da su oni „gore“ korumpirani, to smo znali, ali da budemo žrtve korupcije na razini naših svakodnevnih života, to odbijamo i to nećemo trpjeti.

 

        Da, i još nešto, što nam se ponekada pokušava podmetnuti kao kukavičje jaje u raspravama o korupciji. Ova korupcija kojoj danas svjedočimo nema ni najmanje veze sa sistemom što je vladao u bivšoj državi. Ono što smo tada, mada i to s punim pravom, kritizirali kao privilegije povlaštene kaste vladajućih, ukazuje se kao priča za malu djecu kada se usporedi s obujmom korupcije što se iz dana u dan razotkriva u samostalnoj Hrvatskoj.

 

        Sjeme korupcije posađeno je u vrijeme stvaranja naše države.

 

To je gorka i bolna istina, ali jest istina i s tom se istinom jednom ipak moramo suočiti. To se sjeme zalijevalo i njegovalo gotovo puno jedno desetljeće, pa je i niklo obilnim plodovima – kamo god pogledamo. Iskorijeniti ga, težak je i  mukotrpan posao, pogotovo kada se zna da su u koruptivnu močvaru na ovaj ili onaj način uronjene – doslovno – tisuće ljudi – od onih koji su za basnoslovne svote kupovali slike velikih majstora, do onih koji bi neku sitnu uslugu naplaćivali s po nekoliko tisuća kuna.

 

        I nikada nitko nije htio, nije smio, ili nije mogao učiniti ono što sam tražio prije punih deset godina: da se ide tragom novca.

 

Još jednostavnije rečeno: da se utvrdi odakle novac i jesu li plaćene sve obveze prema državi. O sumnjivim bogatstvima se pisalo i izvještavalo, o ljudima koji – kako ja to volim reći – prije rata nisu imali novca niti da kupe bicikl, da bi iznenada postali vlasnicima desetaka tvrtki koje su onda sve otjerali u stečaj, a radnike na ulicu – o svemu tome svi su znali sve.

 

        Poduzimao nitko nije ništa, a ja sam – kao predsjednik Republike - mogao samo govoriti i upozoravati, jer poluge vlasti nisu bile u mojim rukama. Oni koji su ih držali ostajali su pasivni. Jedni kako ih se slučajno ne bi optužilo za revanšizam, drugi zato što su se bojali da bi otvaranje Pandorine kutije korupcije moglo dovesti u pitanje i same temelje njihove vlasti.

 

        Podsjetit ću vas na najdrastičniji slučaj, na tzv. aferu kamioni. Otvorio sam je prije punih šest godina i svako malo na nju bih podsjećao. Jedva da je netko imao za to sluha - niti u politici, niti u medijima. I za tu jednu, jedinu aferu u kojoj se sve vrti oko velike svote, ali svote koja je u usporedbi s onime što se sada počinje nazirati u nekim drugim aferama, gotovo smiješno mala, za tu je – dakle – jednu, jedinu aferu trebalo punih šest godina da je se privede kraju.

 

        Ipak, „afera kamioni“ probila je brešu. Tada i od tada stvari su napokon krenule. Naravno, na ruku procesu što je otvoren i koji traje išli su i neki potresi na našoj unutarnje-političkoj sceni, što me dovodi do ključnog zaključka: da je, naime, borba protiv korupcije moguća onda, i samo onda, kada za tako nešto postoji politička volja. Ne trebaju nama novi propisi i zakoni. Zakonsku podlogu imamo i ona je u osnovi dobra. Možda je tu i tamo treba doraditi, ali – ponavljam – u osnovi ona je dobra.

 

        Nama treba politička volja, treba nam volja onih kojima su građani svojim glasovima povjerili da upravljaju državom, da kirurškom metodom iz tkiva države i društva odstrane bolesne nakupine, da odstrane tumor. Jer, korupcije je upravo to – tumor na tijelu hrvatskoga društva i države.

 

        Vratit ću se onome što sam rekao na početku. Korupcija se ne smije isplatiti – nikome, nikada i nigdje. Da bi se svijest o tome probila, da bi uhvatila korijena, valja uporno dokazivati kako nedodirljivih nema, makar se ta nedodirljivost počela manifestirati i nakon dugog niza godina.

 

        Ni jedno društvo nije imuno na korupciju, bilo ono tranzicijsko, ili etablirano demokratsko. Stvar je, međutim, u tome kako koje društvo na korupciju reagira. U demokraciji koja je praćena postojanjem i djelovanjem pravne države strogo će se sankcionirati svaki otkriveni slučaj korupcije, bez obzira na društveni status njezinih protagonista. Tome moramo težiti i mi u Hrvatskoj.

 

        Institucije sistema moraju za svoje djelovanje dobiti podršku politike, mada je pravosuđe odvojeno od izvršne vlasti. Ta se podrška očituje, naime, i u tome da izvršna vlast, drugim riječima: politika ne pokušava ometati pravosuđe u obavljanju njegovoga posla. Ako smo došli do stadija u kojemu institucije rade ono što bi trebalo, malo ima smisla trošiti vrijeme i energiju na to da ih se proziva zbog toga što do nedavno nisu radile, pogotovo kada prozivke dolaze od onih koji su ih upravo onda kada nisu radile trebali poticati da rade – a jedva da su to činili.

 

        I, konačno, ne smijemo nikome dopustiti da nam zamaže oči: da s nekoliko velikih korupcijskih afera stvori privid kad da smo doista i u potpunosti pravna država i kao da je sada sve riješeno. Ne, borba protiv korupcije, jednako kao i stvaranje pravne države dug je proces, to je proces koji će nužno izazvati i određene potrese u društvu, ali to je proces što ga moramo dovesti do kraja, i to na svim, ponavljam: na svim razinama.

 

         Mi smo pred vratima Evropske unije. Sasvim svjesno nisam tu činjenicu uopće spomenuo, mada je borba protiv korupcije jedan od uvjeta čijim ispunjavanjem se legitimiramo za ulazak u Uniju. Duboko sam uvjeren da je borba protiv korupcije prije svega i iznad svega u interesu Hrvatske. Jer, samo ćemo njome stvoriti zdravo društvo, a to je ono što nam je najpotrebnije. 

 

(fotografija: Ured Predsjednika RH)